PRIREDIO: ALEKSANDAR ĆUKOVIĆ
Do Kosova Polja brzo stigoše. Odatle dalje ne mogu, jer i tu moraju da ovjere dokumenta. A ovjera se vrši u Prištini.
Platiše jednom Šiptaru te ih kamionom prebaci do Prištine. Priština bješe puna Njemaca. Dođoše do centra grada. Njemci napravili obruč oko velike gomile muškaraca. Uperili oružje u njih, a okolo masa žena, pružaju ruke prema onoj gomili muškaraca. Kukaju žene iz sveg glasa. Njemci ih guraju nazad. Neke od njih drže u rukama džempere, čarape, ćebad, i pružaju ih onima u krugu. A oni se izvijaju tražeći pogledima žene, majke, sestre.
Cijela Priština odliježe od jauka.
Krenuše brže-bolje prema njemačkoj komandi.
– Otkud ste se stvorili baš jutros? – kaže u komandi žena koja im uze dokumenta.
– Vraćamo se iz ropstva. Idemo za Srbiju – kaže Milunka.
– Gori dan od ovoga niste mogli izabrati. Danas je velika nesreća stigla u Prištinu. Njemci tjeraju Srbe u logore, iako znaju da je kraj rata. Love ih kao zečeve uz pomoć Šiptara. Nijednog slobodnog Srbina danas u gradu nema – priča ona. – Bijesni su kao ranjene zvijeri. Danas ne praštaju nijednom Srbinu. Kriv je, čim je Srbin.
– Možete li nam vi ovjeriti dokumenta? – pita Milunka.
– Ja sam ovdje samo prevodilac. Dokumenta ovjerava komandant grada, a on je otišao na željezničku stanicu da nadgleda transport logoraša. Morate ga čekati. I molite se Bogu da vam ovjeri papire, jer, kakve su vam karakteristike, može se desiti da vas potjeraju u logor.
Izađoše iz zgrade, skrhani. Jedva koračaju. Kuknjava odliježe sve jače. Narod se sve više skuplja oko one gomile.
– Kamo sreće da smo iz Peći otišli za Rožaje – kaže Obrad. – Bolje i da nas pobiju, nego da ponovo dopadnemo logora... Možda bi nam ova žena prevodilac mogla pomoći – dodade.
– Pokušaću da razgovaram s njom – reče Milunka, pa izvadi iz torbe paket cigara i nešto novca, te uđe u komandu.
– Ako si mi bogom sestra, pomagaj da nas ne otjeraju u logor. Dosta nam je logora bilo – zavapi. – Tri godine je mnogo i za tri života. Pomagaj, ako ikako možeš, sevap ćeš steći, Bog će ti vratiti... – zbrza riječi koje potekoše iz nje. Spusti cigare i novac na sto, pa joj pruži i jedan zlatan broš. Onda čučnu pred nju i sklopi ruke, jecajući...
Bila je jadan, nemoćan stvor, nesrećan, sad kao nikad. Bila je u stanju noge da joj ljubi, da puzi pred njom, da radi sve što joj zapovijedi, samo da više njena noga ne kroči u surovost logora...
Ostala je tako sklupčana na podu, dok je ne prenu galama u hodniku. Odjeknu oštar glas.
– Stigao je komandant – reče žena prevodilac i žurno izađe. Brzo se vrati i pruži Milunki dokumenta.
– Sve je u redu, idite – reče.
–Hvala ti dovijeka i neka ti Bog pomogne – promuca Milunka i žurno izađe.
Odoše pravo na stanicu. Njemci guraju kundacima one nesrećnike u voz. Milunka sa ocem uđe u drugi vagon. I dalje odliježe kuknjava, vriska se pomiješala sa oštrim njemačkim povicima. Pune se vagoni zarobljenicima. Potom voz krenu.
Brzo su stigli do Kosovske Mitrovice. Jedva su čekali da izađu, samo što dalje od tog nesrećnog transporta. U Mitrovici su imali neke rođake, te se uputiše k njima.
– Stigli ste u veliki oganj – kaže im rođak Milosav. Situacija je teška, da teža ne može biti. Šiptari ubijaju, Njemci tjeraju u ropstvo, partizani progone one što nisu bili uz njih, četnici se svete onima što su bili uz partizane. Jadni narod, strada li, strada.
Tu su ostali nekoliko dana, da se odmore, a onda su pošli prema Kraljevu, kod njihovih. Oni su svi, posle zločina u Bijeloj Crkvi, izbjegli u Konarevo, kod Kraljeva.
Bio je kraj decembra mjeseca, 1944. godine.KRAJ